недеља, 27. фебруар 2022.

Vojvotkinja i držanje neba

"Neki je vitez sreo na drumu jednog vrapca koji je ležao na leđima, sa nožicama ispruženim ka nebu. Začuđen, vitez ga upita šta radi, a vrabac mu odgovori: »Zar ne znaš da će se danas nebo stropoštati na zemlju?« Vitez se nasmeja i reče: »Zar ti misliš da ćeš moći nebo zadržati svojim nožicama i spasiti zemlju?« »Svako nek čini ono što može« - odgovori vrabac."


Koliko god želela da izbegnem loše vesti ne mogu a da ne pratim ovih dana dešavanja u Ukrajini. Paralelno sa tim, povremeno pročitam i objave na društvenim mrežama koje su samo prikaz koliko je naše društvo potonulo. Naravno, ne možemo se složiti ni oko bombardovane Ukrajine ni oko Rusije, koja bombarduje i kojoj se uvode sankcije. Nije sve crno-belo, duboka je ova priča. Ne može se držati strana ni jednima ni drugima. Prošli smo i kroz bombe i kroz sankcije, kroz sav besmisao rata i najviše bi mi trebalo da imamo empatije prema svima. 

Međusobno se napadamo ukoliko neko stavi ukrajinsku zastavu na profil u znak podrške jer, zaboga, licemerno je. Nismo stavili sirijsku, avganistansku, iračku, zastavu Jemena jer se i tamo vode ratovi... Ok, složićemo se da su žrtve - žrtve, bez obzira na boju kože, veru ili naciju. Plače isto i jemenska i ukrajinska majka, i avganistanska i ruska pre osam godina u toj istoj Ukrajini... Ali razumem zašto. Većina nas ni ne zna gde je taj Jemen ali odlično znamo gde je Ukrajina. Tu je, iza ćoška. Nekako su nam bliži i kulturom i jezikom, pa ne bi trebalo zameriti što nas njihova nesreća malo više pogađa. A i ovaj put, medijska pompa je veća. 

Još je licemernija svetska politika sa relatizovanjem istih zločina. Nije isto gledano ni na naše niti se isto gleda na ukrajinsko bombardovanje... Niti što se sada poziva na pravo i principe koji su pogaženi u našem slučaju pre dvadesetak godina. I naše majke su tada plakale...

Najviše mi smeta to pametovanje, upiranje prstom u one koji ne misle isto, koji stavljaju ili ne stavljaju ukrajinsku zastavu u znak podrške. Zar je to najvažnije?  Manite se toga, umesto tog palamuđenja, bolje nađite neku ukrajinsku porodicu koja je ovih dana prešla i našu granicu i pomozite. Bez obzira na svetsku politiku. Bez obzira ko je kriv. Žrtve su žrtve... Potrebno im je sve, od hrane do garderobe a najviše - ljudskosti. Neka to bude vaše držanje neba nožicama.

субота, 17. април 2021.

Vojvotkinja i vakcina ili lek

Pre tačno tri nedelje, u noći 27. marta primila sam Actembru. Lek za reumatiodni artritis tocilizumab. Kažu da smanjuje rizik od smrti kod pacijenata hospitalizovanih usled teškog oblika kovida-19, skraćuje vreme oporavka i smanjuje potrebu za mehaničkom ventilacijom. Meni je spasao život.


"Lek deluje tako da smanjuje nivo proteina interleukina-6 , blokira taj protein, upala se smiruje, pa se smatra da bi mogao da spreči i prekomernu reakciju imunološkog sistema kod nekih pacijenata sa koronavirusom.

Reč je o citokinskoj oluji zbog koje upalni molekuli otežavaju disanje, odnosno virus onemogućava normalan rad pluća i dotok kiseonika. Hiperimunom reakcijom, nasumičnom hiperprodukcijom citokina zbog koje dolazi do “začepljenja” alveola u plućima, stvara se edem koji onemogućava ulazak kiseonika u krvotok, dolazi do začepljenja krvnih žila u bubrezima i drugim organima i ubrzo do zatajenja vitalnih sistema organa u organizmu, pri čemu je, ističu lekari, najgore što se takva reakcija događa veoma brzo, u roku od 24 do 48 sati i lekari su doslovno nemoćni da bilo šta preduzmu."

Ja nisam znala šta je interleukin - 6 kad sam stigla u Arenu. Ni šta je citokinska oluja. Niti zbog čega je dr rekao da mi hitno po spuštanju temperature daju dve boce nekog leka. Da ne gnjavim brojkama, samo mi je CRP bio 50x veći a taj Interleukin - 6 oko 30x viši od gornjih granica. Kažu da svakom 4. taj lek spreči fatalni ishod...

Zašto vam ovo pišem?

Ja se nisam vakcinisala. I ne mogu prestati da se kajem zbog toga. Znate ono: hoćemo ali ima vremena, mladi smo (43god?), nemamo nikakve hronične bolesti, ne idemo nigde, čuvamo se, ne znamo ni koju bismo...posebno ja sa svojim širokim spektrom alergija na sve i svašta. Da li ja uopšte smem da primim bilo koju od vakcina?

Dok smo razmišljali, razboleli smo se.

Bile su sa mnom u sobi dve žene od oko 65 godina. Primile su vakcinu, ali su se zarazile u među dozi. I pored svojih godina i propratnih bolesti, imale su lakšu kliničku sliku od mene. Samo zbog vakcine...

Što se tiče svih ostalih vakcina - uredno smo vakcinisani svi. Deca posebno. I nikada se nisam pitala ni za sastav ni za nuspojave. Zašto? Prvo, ja nisam ni imunolog, ni virusolog, nisam ni naučnik ni lekar. Verujem nauci i mnogo pametnijima od sebe. I verujem da su vakcine najveće dostignuće čovečanstva.

Neću nikome da namećem svoj stav. Svako će uraditi po savesti.

Rekli su mi da su te noći sestre i lekari bili stalno oko mene. Ja se toga ne sećam. Sećam se samo straha da više neću videti svoju decu...

Želim da vam da nikada to ne osetite.

Budite mi svi zdravi i čuvajte se!

петак, 9. април 2021.

Vojvotkinja i naopaka bajka

  Da li znate koliko je bilo strašno kada sam shvatila da smo se i suprug i ja razboleli, kada sam za sat vremena spakovala naše troje dece i pozvala svoje roditelje da dodju po njih. Pri tome ne znam da li roditelji imaju dovoljno antitela nakon druge doze vakcine i da li sam, šaljući decu koja su možda prenosioci, svesno ubila svoje roditelje. Ne ljubim niti grlim bilo koga od njh petoro i samo zatvaram vrata i vičem - vozi! A ne znam šta me očekuje i da li ću ih ikada više videti. 10 dana temperature koja ne spada kod kuće uz najjaču terapiju koju je lekar mogao da mi da. Nakon snimka obostrane upale pluća, šalju me na Infektivnu kliniku gde nakon 4.5 sati čekanja dobijam uput za Arenu. I jos petnaest dugih dana tamo. Danas sam izašla.

Veliku zahvalnost dugujem 

- Pukovniku dr Bogdanoviću koji je srećom bio dežuran u trenutku kad moji rezultati i stanje nisu obećavali ništa dobro. Što je na vreme reagovao i što sam dobila terapiju i lek koji "diže iz mrtvih". Doktoru koji zna poimence svakog pacijenta i iako je načelnik Arene, obilazi pacijente svaki dan. 

- Doktorki Radi koja je svakodnevno pratila moje stanje 

- Doktoru Makeviću na svakodnevnim vizitama i uvek lepim rečima

- Svim mladim lekarima - Dr Katarini, dr Aci, dr Ani...

- Svim divnim i požrtvovanim sestrama koje su nas danonoćno pratile i obilazile  - Mrvici, Jelenama, Mirama, Anama, Zvezdici, Nensi, Sandri, Nataši, Vuletu, Toši..

- Ženicama iz sobe koje su bile velika pomoć i podrška. 

- Svojim rodjacima i prijateljima koji su me bodrili i brinuli za mene svih ovih dana. 

- Mojoj voljenoj porodici koja je umirala od brige i Bogu koji me nikad nije napustio.

Zamolila bih sve koji misle da je virus izmišljen, da ne treba da se nose maske i da su vakcine zlo a ne najveće dostignuće čovečanstva, da ne lajkuju i ne komentarišu licemerno moj tekst. Već bih volela da mogu da odu i vide požrtvovanost naših lekara i sestara koji se bore za svakog pacijenta, da vide kako se tridesetogodišnjaci voze u kolicima jer su preslabi da hodaju i dišu. Da čuju kako je strašno kada se neko pored bori za vazduh. I da vide kako je zastrašujuće kada neko umire pred tvojim očima uz sve napore lekara. A u Areni su najlakši slučajevi, ne smem ni da pomislim kako je u drugim bolnicama.

Preživela sam, to je sada jedino važno...

Ostajte mi svi zdravo!

недеља, 6. децембар 2020.

Vojvotkinja i nedelja

 Nedelja je. Imam oko deset-dvanaest godina. Prošao je ručak, na stolu su kifle sa pekmezom i štrudle. Miriše testo i polako rasteruje ukuse obilnog ručka i sosa od mirođije. Lenjo prolazi popodne...Dremljive nas sve budi škripa velike kapije i jedan glas koji odjekuje kroz ajnfor:

- Gazdariceee! Mikaaaa.

- Đuđa Ciganka!


To je bila čarobna reč! Znali smo šta sledi. Ušla bi u kuću, unela ogromnu torbu i jos veću radost. Kao da nam je sunce ušlo u sobu. Njen zlatni osmeh, grlati smeh i vika potpuno bi nas sve razdrmali.

Znala bi da s vremena na vreme uzvikne - "Devla, devojko" za sve što je začudilo, rastužilo ili naljutilo. Ali nije se ljutila za stvarno, čak ni kada bi je neko pitao kako joj se zovu deca. Imala ih je puno i nikada, koliko god da nam je puta dolazila, nije uspevala sve da ih nabroji. Zabrojala bi se i psovkom prekidala nabrajanje. I obavezno - "Devla. Devla."


Tih godina se pojavio i on - mali, veseo, skakutav. Tužan koliko svi mi zajedno. 

Nije se moglo ništa zamisliti bez njega - ni svadba, ispraćaj, ni jedna žurka. Možda su žurke počinjale rokom i metalom, ali su se uvek završavale njegovim pesmama. Sećam se mojih kaseta, pesma Red Hot Chilli Peppersa, pa Džej, Faith no more pa Džej, Nirvana pa Džej..

Njegove pesme se nisu pevale, one su se osećale i živele.. 


Petnaestak godina kasnije, neko je u razgovoru pomenuo da je umrla Đuđa Ciganka. Pre nekoliko dana, možda i nedelju dana, nisu tačno znali... O kako sam samo bila tužna što nisam znala. Verovatno bih u svojoj tuzi sela u autobus i prešla stotinak kilometara i njoj, kao najrođenijem zapalila sveću. Jer je ona u onoj svojoj ogromnoj torbi ponela sa sobom i deo mog detinjstva, mirise nedeljnog popodneva i sećanje na sunce u sobi.


Tu tugu sam i sad osetila, a znam da nisam jedina. Bio nam je stalno tu, nekako smo se na njega navikli da nam dođe kao Đuđa nedeljom i iz ogromne torbe izbaci sunca ljubavi, usne koje se ne ljube same u sobama sa pogledom... Ne pomen njegovog imena razvukao bi se osmeh, sa svakom pesmom, kliznula bi suza... 

Svi smo mi imali neku svoju "Ružu", neucrtano more suza i svoju nedelju. Nedelju u kojoj je baš i on otišao. 

Devla, Devla...


среда, 25. март 2020.

Zbog čega volim 25. mart?


Mnogo volim praznike i slavlja. Sve pamtim, obeležavam a volim i drugima da čestitam - rođendane, slave, imendane, godišnjice... 

25. mart je jedan od mojih najdražih datuma u godini. Tu su i 9. avgust i 9. decembar, ali ovaj datum mi je za nijansu draži od svih. Ovo su datumi kada su rođene moje tri ljubavi, moja tri sunca. Ali taj 25. mart je još zbog nečeg poseban. 

To je dan kada sam ja postala majka

Sam taj čin rođenja prvog deteta, načinio je od mene, od obične žene, nešto najlepše na svetu. Nešto što sam sanjala od kada znam za sebe - da ja nekome budem mama

Svi koji me dobro znaju, verovatno pamte da su nam godine bile potrebne za dobijanje prvog potomka. Cela ta tuga, ti neuspešni pokušaji, nadanja, snevanja pa razočarenja, strepnja i strah da možda nikada neću imati dete - nestali su tog datuma.

I kako da onda ne bude moj najdraži dan :)

 



понедељак, 31. децембар 2018.

Vojvotkinja i zašto ostajem ovde

Sanjala sam noćas strašan san, branila sam svoju porodicu i sebe od čeljusti strašnog vuka. Napao nas je, iskeženih zuba, a ja sam iskočila ispred njega. - Ne dam svoju decu! - vičem, - Stani, odlazi! A on progovori - Idi ti ako ti se ne sviđa. Ovo je moja zemlja. Idite svi!

Probudih se oblivena hladnim znojem. Bre, vuče, mnogo si me uplašio. Ali, ne dam se ja. Gde, bre, da idem, eeej, pa znaš li ti sa kim pričaš. Moj je čukundeda Albaniju pregazio, a deda i pradeda švabe po Sremu i Banatu ganjali. Zbog tri hektara zemlje koju imam, u krugu od 50km razbacanu, ma nećeš me oterati, to ti obećavam. Milija meni ona tri moja šumarka od stotinak metara, nego to gde me ti teraš.

Neću da idem, zbog mog vinograda od dvadesetak čokota i moje pokojne babe što je svaku vrstu grožđa u zrno znala. Umrla je nikad ne videvši more, a ti me sad u neke zemlje sa plažama šalješ. Ma neću, bre, zbog nje i pradede koji ju je svemu o grožđu naučio. I čija su braća i dedovi imali na Brdu, najlepše i najveće vinograde.

Zbog pradede koji je bio u kraljevoj gardi i čija je slika u uniformi dugo visila iznad prababine postelje. Ma neću, bre, vučko, zbog četrnaest smederevskih generacija Živkovića i Karađorđeve sablje poklonjene askurđelu moje dece, koja spava u nekom muzeju.

A znaš zašto još neću, vučko? Jer ako ja odem i moja deca sa mnom, neće imati ko da stavi katanac na moje kuće, da spusti roletne i zaključa podrume. I da svojim precima na grob stavi cveće i povremeno ode korov da počupa. Ako odem ja, otići će ti jedna slikarka i balerina, jedan saobraćajni inženjer i pesnik, jedna lekarka i glumica. A sa njima neka buduća divna i savršena deca.

A ja bih se možda i snašla, ušla prvi put u taj grozni avion i na nekom drugom mestu zalivala ljubičice. Ali neću, neću iz inata. Idi ti!

недеља, 21. октобар 2018.

Vojvotkinja i san o Kanađanki

Noćas sam vas sanjala. Svi ste tu, sedimo u dvorištu i deca se igraju. Mi veliki uživamo na jesenjem suncu i planiramo gde ćemo svi zajedno na zimovanje. Tvoja tetka iznosi vruće lazanje, kakve samo ona ume da napravi, a koje ti obožavaš. Svi znamo, samo ih je zbog tebe spremila i puštamo te da uzmeš najlepše parče.
Naša najmlađa princeza ti trči u naručje i grli svoju nasmejanu tetku. Priča ti kako joj je bilo u jaslicama...

Budim se. Ti čak ni ne poznaješ našu malu princezu. Ona tebe nikad nije zagrlila, ne zna boju tvog glasa ni kako se zvonko smeješ. Rođena je godinu i po dana nakon vašeg odlaska...

Sanjam da smo svi zajedno na dečijem rođendanu. Klinci trče po igraonici, napravili smo maskenbal. Ti staješ u red sa devojčicama za crtanje po licu i naša starija princeza želi da oslika lice kao ti. Pokazuje ti nove plesne korake i prvi zub koji se klima.

Opet se budim. Ti ni ne znaš da je krenula na balet. Da si tu, možda bi ti šapnula šta želi od Zubić vile. Ali nisi, predaleko si...

Sanjam da smo na Adi. Dečaci, veliki i mali, bacaju kamenčiće u jezero, dok princeze prave tortu od peska. Ti i ja ih posmatramo i ispijamo najlepši hladni nes na makiškoj strani. Moj prvenac dotrčava i šapuće ti da se zaljubio u jednu Mašu. Pokazuje ti svoj prvi urađeni kontrolni i pohvalu od učiteljice.

Budim se. Znam da nikada nećeš čuti priču o njegovoj simpatiji. Ni videti sjaj u očima kad priča o školi. Previše si daleko...

Kada ste otišli preko okeana, odneli ste deo našeg srca. Viđaćemo se kad se snađete, rekli smo, a znali smo da nije baš tako. Nismo znali da li da tugujemo što ste otišli, da li da se radujemo što lepše živite ili da vam čestitamo na hrabrosti što ste odlučili da krenete od početka na skoro ceo dan leta avionom.
Izmešali ste nam osećanja kao što su momci već počeli da mešaju srpski i svoj novi maternji jezik.

Videćemo se kad se snađete, rekli smo. Vi ste se posle početnih trogodišnjih muka, snašli. Mi izgleda još uvek nismo. Nama je i dalje potreban popriličan broj plata da bismo došli do vas. Skajp, vajber i Fejsbuk nam nisu više dovoljni. Mada i kad se čujemo, ne znamo šta da se pitamo. Šta ima novo? Ima svašta, novi nam je svaki dan, odakle da krenemo, pa nam je nekako lakše da kažemo - ništa. Sve po starom. A znamo da propuštate sve, kao što i mi propuštamo sve vaše novosti. I sve uspehe i neuspehe, treninge i školske ocene, prve ljubavi i Zubić vile. A uskoro će i daljina učiniti svoje pa ćemo se i sve ređe nalaziti na zajedničkom ostrvu sna. Ako još uvek sanjate na srpskom...

четвртак, 11. октобар 2018.

Vojvotkinja i jaslice po treći put

Koliko je to pola sata? 30 minuta?  1800 sekundi? A koliko dugo bi trebalo da brojim? Koliko je to treptaja? Koliko da udahnem? A da uzdahnem? Koliko cigala može da se izbroji na kući, koliko redova crepa? Kroz ulicu je prošlo 12 belih, 7 sivih i 3 crna automobila. Dva psa su protrčala i jedna siva mačka.

Koliko je to pola sata za jednu malu glavicu? Da li je to kao pola jabuke ili mandarine? I koliko crtaća Pepe može da se odgleda za to vreme?
I gde je ta moja mama, sigurno me je zauvek ostavila...

Tri puta sam slala tatu u rat. Tri puta šaljem decu na privikavanje u jaslice. Osećanje je približno isto.
Srce se cepa na najsitnije komade, kao kad kristalna vaza padne na pločice. Uz tresak...

Ko nije slao dete prvi put u jasle, jednostavno ne može ni da zamisli kako je to. U sobu punu uplakane dece, ja bi trebalo sa osmehom da spustim svoje i da očekujem da ono radosno uđe. I ja da se nasmešim, mahnem i odem. Možda u crtaću, a možda čak ni tamo.

Četiri puta sam obišla oko zgrade, pogazila lišće po dvorištu i prebrojala majstore na skelama preko puta. Iz dvospratne bele kuće dopirali su plač, krici i ridanje dece. Među svim tim glasovima pokušavala sam da čujem njen. Neka devojčica doziva mamu, mora da je ona. Neko vrišti, sad je sigurno ona...

Ističe 29. minut i ja trčim uz stepenice. Prolazim pored nekoliko otvorenih vrata i vidim male uplakane oči, slinave nosiće.  Plač se smenjuje kao sirena hitne pomoći i vatrogasci. Šta li mene čeka? Spremam vlažne maramice da obrišem musavo lice i kucam. Vrata otvara nasmejana vaspitačica i doziva moju princezu. Ona se zaigrala, ugleda me i pokazuje na bebu u kolicima koja gura. I smeje se...
Ne mogu da verujem...

E mama, mama... Ovo privikavanje ćeš ti ipak teže podneti nego ona...

среда, 10. октобар 2018.

Vojvotkinja i tri mala ranca

Bio jednom jedan mali plavi ranac sa medom. Jednoga dana krenuo je u jaslice. Tamo je bio mnogo tužan i sam. Rešio je da sačeka mali crveni ranac sa bubamarom da malo poraste i da mu se pridruži.
Krenuli su zajedno, mali plavi ranac sa medom i mali crveni ranac sa bubamarom. Rasli su, prerasli jaslice i krenuli u vrtić. Mali plavi ranac sa medom je porastao u malo veći narandžasti ranac sa bagerom i krenuo u predškolsko. Mali crveni ranac sa bubamarom je ostao u vrtiću, ali i dalje je išao zajedno sa malo većim narandžastim rancem sa bagerom. Odjednom, malo veći narandžasti ranac sa bagerom je porastao i krenuo u prvi razred i pretvorio se u veliki žuti ranac sa Minionom. Mali crveni ranac sa bubamarom je porastao i pretvorio se u malo veći plavi ranac sa Elzom i Anom i krenuo u predškolsko. Više nisu bili zajedno. Tugovao je malo veći plavi ranac sa Anom i Elzom, ostao je sam. Tada mu je veliki žuti ranac sa Minionom rekao: “Ne budi tužan. Uskoro će ti se pridružiti mali roze ranac sa bubamarom”. I tako i bi.
Sada veliki žuti ranac sa Minionom ide u prvi razred, malo veći plavi ranac sa Anom i Elzom ide u predškolsko, a mali ranac sa bubamarom je danas krenuo u jaslice.
Srećno im bilo!

петак, 5. октобар 2018.

Vojvotkinja i Angelina balerina

Ili zbog čega sam danas plakala

Sinoć je moja starija princeza krenula na balet. Vratila se presrećna i prepuna utisaka i ponosno rekla da je od sada možemo zvati Angelina balerina.
Konačno vidim da joj okice sjaje i znam da je opet sve došlo na svoje mesto.

Poslednjih mesec dana malo je bila u zapećku. Princ je krenuo u prvi razred i nekako smo se više okrenuli ka njemu - da ne doživi previše stresno tu veliku promenu, pa da usvoji osnovno ponašanje u školi, pa krenuo je domaći... i obaveze su se samo nizale. A naša beba, koja to više i nije, traži pažnju sama po sebi, pelenice, obroci, užinice, presvlačenje, pranje ruku po n-ti put, pa da ne propustimo njen razvoj - čitaj, slaži kocke i slagalice, pevaj, šetaj...

I onda vidimo da se srednje dete malo promenilo. Čas je povučenija, pa previše glasna, čas sporija, nespretnija, i to sve nekako u vreme kad moramo da posvetimo pažnju najstarijem i najmlađem članu.
Onda smo stali, svesni šta radimo i krenuli - biranje poklona za rođendan i žurkica u omiljenoj igraonici, pa su počele da nam dolaze drugarice, čitamo, bojimo zajedno bojankice, mazimo se. Polako se vraćala moja princeza. I onda je balet došao kao malina na šlag. Bravo, sad je sve došlo na svoje mesto.

A onda je jutros trebalo da dođe sa vrtićem u našu zgradu u posetu biblioteci. Stalno sam osluškivala, gvirila kroz prozor, trčala na terasu kad čujem dečiju graju, samo da ne propustim...
A uz sve to, rad domaćeg sa prvakom koji se otegao na dva sata, kuvanje ručka, igranje sa bebom, usisaj, obriši, spakuj za reciklažu, prostri i pakuj veš, puštaj mašinu i dolete podne.

I odjednom graja, to su oni! Istrčala sam na terasu da joj mahnem, videla vaspitačice, videla drugare, a gde je moja balerina? Gledala sam, tražila, a oni su polako odmicali... Brzo sam prebirala po glavi šta sam joj jutros ispeglala da obuče, smenjivala su se slova, crteži lepog ponašanja u školi, slagalice, Pepa prase, Maša i medved, šta ćemo za užinu... Ne, ne, bežite mi iz glave... Šta je ona obukla, zaboga, koju boju. Kakve helankice, jaknu ili prsluk... Nisam mogla da se setim... Tek kad su stigli do vrha brda videla sam njenu plavu kosicu kako se presijava na suncu, probala sam da mahnem ali sam i ja već bila predaleko... I onda je krenula mala bodljikava lopta da raste u grlu, dok nije potekla prva suza, a onda ništa nije moglo da ih zaustavi... Kakva sam ja to majka!!!
Zaboravila sam osnovnu stvar, šta sam obukla svom detetu! A šta da se izgubila, da je neko oteo, šta bih rekla... Ne znam kako mi dete trenutno izgleda...

A znam koliko bi bila srećna da sam joj mahala. Kako bi pokazivala svojim drugarima našu terasu sa cvećem i mamu koja maše, i bila ponosna što ima dokaz da živi u zgradi gde je biblioteka.

Danas sam pala ispit.. Biće ih još... Kao i ovakvih suza nemoći koje iskanem bar jednom mesečno.

A šta sam onda uradila? Stavila ruke na kukove, podigla glavu gore i zauzela pozu super heroja. I idemo dalje, mama...